Zašto je seksualna psihoterapija poslednji tabu koji treba da srušite?

Katarina Jaranović
master defektolog, sistemski porodični psihoterapeut i seksualni terapeut u edukaciji

Katarina Jaranović
master defektolog, sistemski porodični psihoterapeut i seksualni terapeut u edukaciji
Pitanje motivacije u psihoterapiji je jedna od glavnih tema kojima se bave klijent i terapeut, ali i mnoga istraživanja psihoterapijskog procesa. Prema većini sprovedenih istraživanja, veća je verovatnoća da dođe do pomaka i trajnih rezultata u terapijskom procesu ukoliko je klijent aktivno angažovan i lično investiran u sam proces. Iskustva velikog broja psihoterapeuta pokazuju da klijenti nisu uvek motivisani da naprave promenu.
Dosadašnja iskustva psihoterapeuta i istraživanja pokazuju da klijenti često otpočinju terapiju nakon dugog premišljanja, kada istroše sve druge alternative i pseudorešenja, kada je pritisak okoline da naprave promenu previsok ili kada osećaju da im je kvalitet života narušen.
Primetno je da se u poslednjih nekoliko godina menja odnos prema traženju ovog vida podrške, naročito među mladim osobama. Sve se to dešava pod velikim uticajem medija i društvenih mreža gde profesionalci imaju priliku da približe širem društvu šta psihoterapija predstavlja i na koji način može biti od koristi pojedincima, parovima i porodicama. Sve više kompanija prepoznaje značaj mentalnog zdravlja zaposlenih, kao i pozitivan uticaj međuljudskih odnosa, komunkacije i motivacije zaposlenih na rad, pa angažuje psihoterapeute kao spoljašnje saradnike.
Tokom prve seanse sa klijentom, neizbežno je pitanje koji je povod dolaska na terapiju, kako su došli do određenog psihoterapeuta, šta ih je motivisalo da otpočnu terapiju. Većina klijenata navodi da je u periodu od nekoliko meseci, pa čak i godina, razmišljala o odlasku na terapiju, ali da su odlagali odluku iz straha od nepoznatog, nepoverenja u poverljivost samog procesa, doživljaja stida i neprijatnosti da ispričaju sve o sebi neznancu. Taj period od trenutka kada počnu da razmišljaju o psihoterapiji do zakazivanja i dolaska na prvu seansu, je proces sam po sebi. U tom periodu klijent vodi borbu sa sobom, svojim uverenjima i osećanjima, pretražuje internet, isprobava tutorijale za samoregulaciju ponašanja i osećanja ili iščitava knjige o samopomoći, pretražuje bazu dostupnih psihoterapeuta i psihoterapijskih pravaca, traži preporuke od ljudi koji su imali iskustva sa psihoterapijom.
U ovom periodu je važna podrška klijentovog najbližeg okruženja. Često upravo bliski ljudi motivišu osobu da se javi na terapiju, ali, neretko, mogu biti ometajući faktor sa određenim uverenjima (da čovek može sve sam, da samo slabići traže podršku, da nije mentalno zdrav ako mu treba psihoterapija i sl). I u ovoj sferi poslednjih desetak godina, dolazi do pozitivnog pomaka, pa najčešće bliski ljudi prvi prepoznaju poteškoću osobe ili porodice i aktivno učestvuju sa njima u procesu javljanja na terapiju, traže adekvatne psihoterapeute, pružaju podršku i ohrabruju ih da se uključe u proces.
Važno je da terapeut prepozna i uvaži taj proces koji se odvijao unutar i oko klijenta pre nego što je zakazao seansu ili seo naspram terapeuta. Korisno je na prvoj seansi podstaći klijenta da pored informacija o sebi i poteškoći zbog koje dolazi, ispriča svoju priču o dolasku na terapiju, pohvaliti njegovu upornost i volju da donese tu odluku. Upravo taj pozitivan doživljaj klijenta da je doneo važnu odluku za sebe uprkos svim drugim faktorima, je početna motivacija za početak terapijskog procesa.
Motivacija klijenta tokom psihoterapijskog rada varira usled različitih činilaca, unutrašnjih (spremnosti klijenta da napravi promenu, da otvara bolne teme, da izađe iz svoje zone komfora, da preispita sopstvene kapacitete) i spoljašnjih (podrška okoline, životne okolnosti, promene u okruženju klijenta).
Često je neophodno tokom terapijskog procesa, da se klijent i terapeut vrate na sam početak terapije i eksplorišu motivaciju klijenta za otpočinjanje terapije, povode za traženje podrške, očekivanja od terapijskog procesa i ciljeve koje su tokom prvih seansi zajedno definisali. Ti razgovori pomažu da se održi motivacija klijenta za dalji rad, pružaju jasniju sliku klijentu i terapeutu o samom procesu u konkretnom trenutku, ali i daju smernice za dalji psihoterapijski rad.
Klijenti navode da im je, u momentima kada im je bilo teško u terapijskom procesu, kada su razmišljali da prekinu terapiju ili da nemaju kapaciteta da se suoče sa novim i nepoznatim ili naprave promenu koja im je potrebna, doživljaj entuzijazma i sopstvenog uspeha zbog otpočinjanja terapije i ta početna motivacija da naprave promenu i preuzmu odgovornost samim dolaskom na prvu seansu, pomogao da istraju, suoče se sa poteškoćama i tako unaprede kvalitet svog života. Verujem da je zato važno u terapiji negovati i unapređivati početnu motivaciju i zainteresovanost klijenta za rad na sebi.
Marija Tomašević Zvizdić
psiholog i sistemski porodični psihoterapeut
Poslednjih dvadeset godina, roditeljstvo je jedna od najčešćih tema u priručnicima za samopomoć, radionicama i različitim edukacijama. Roditelji su preplavljeni gomilom informacija, većinom neproverenih i retko utemeljenih na istraživanjima, osećaju se nesigurno i nekompetentno, teško donose odluke u svojoj roditeljskoj ulozi. Kao da nije bilo dovoljno što svaki roditelj, pre nego što počne da planira porodicu, dobije pregršt neželjenih saveta i instrukcija od uže i šire rodbine, kolega i potpunih stranaca. Kulturni i rodni kontekst u kome živimo u najvećoj meri dolazi do izražaja u ovoj sferi života.
Nudi se čitav opseg očekivanja i zadataka koji su često u sukobu jedni sa drugima, a stvarna podrška zajednice roditelju, najčešće izostaje. Čak se negativno vrednuje kada roditelji zatraže podršku od stručnjaka za svoje poteškoće. Kao da postoji mit o svemoćnim roditeljima, koji već prilikom začeća dobijaju misteriozne super moći da znaju uvek šta treba da rade, da donose uvek ispravne odluke i da znaju da predvide svako ponašanje, osećanje ili potrebu svog deteta
Opasnost i rizik kod ovakvih mitskih uverenja je što pretpostavljaju da roditeljski par treba rodjenjem deteta, pa i pre toga, da se pretvori u dvoglavu hobotnicu sa bar deset pipaka, fleksibilnu i mekanu, ali po potrebi odlučnu, čvrsto zalepljenu za stenu. U realnosti je teško realizovati takva očekivanja, a roditelji se osećaju iscrpljeno i neuspešno. U medijima i društvu šalje im se poruka da drugi roditelji to mogu, što dovodi do manjka samopouzdanja kod mnogih roditelja u svoje roditeljske, pa čak i lične kapacitete, a povratno negativno utiče na obavljanje roditeljske uloge, ali i na zdravlje roditelja.
Na psihoterapiju najčešće dolaze roditelji koji su već u fazi iscrpljenosti i sumnje u svoje roditeljske kapacitete. Oni očekuju od terapeuta da iz uloge eksperta donese važne odluke umesto njih ili ponudi konkretna i trajna rešenja za probleme sa kojima se suočavaju. Prve seanse su uglavnom obeležene psihoedukacijom o terapijskom procesu i postavljanju realnih ciljeva terapije.
Roditelji retko kad navode da je povod dolaska na terapiju zato što se ne osećaju dobro u svojim roditeljskim ulogama. Gotovo uvek je povod “problem” njihovog deteta/dece, za koji ne vide mogući uzrok niti rešenje i to tokom dužeg vremenskog perioda.
Navešću neke od najčešćih tema tokom razgovora sa roditeljima:
-karakteristike određenog razvojnog perioda deteta;
– stilovi vaspitanja kod roditelja;
-određivanje pravila i granica u odnosu roditelj-dete;
-moguća dobit za dete i/ili roditelja/e i/ili porodicu od konkretnog ponašanja koje roditelji vide
kao problematično
-moć roditeljskog saveza
-odnos deteta prema odraslima, vršnjacima, mlađoj/starijoj deci
-porodične vrednosti i očekivanja roditelja u odnosu na dete
-mogući rizici ukoliko se određeno ponašanje detata nastavi- npr.odbacivanje vršnjaka, manjak samopouzdanja, lošije postignuće u školi, regresija na razvojno niže oblike ponašanja, rizična ponašanja u periodu adolescencije,..
Svaka porodica je, baš kao i svaki pojedinac u okviru te porodice, posebna i neponovljiva, uz svoja pravila, uloge, vrednosti, rituale i navike. Uloga terapeuta je da upozna problem sa kojim porodica dolazi na terapiju, ali i samu porodicu kako bi najadekvatnije vodio dalji proces.
Tokom rada na problemu sa kojim roditelji dolaze, po pravilu se dođe do drugih poteškoća koje neguju problem poput nejasnih granica u odnosima, mešanja uloga roditelj-dete, uticaja bliže okoline porodice, poteškoće u komunikaciji među članovima porodice.
Iz mog profesionalnog iskustva u radu sa roditeljima, neki od najvažnijih vidova podrške roditeljima tokom terapije su:
– da neko veruje da mogu napraviti promenu,
– da želi sa sasluša i uvaži njihovo mišljenje,
-da im pruži proverene informacije o razvoju deteta,
– da ih uputi u strukturalne odlike porodice kao grupe,
-da prepozna njihove snage i resurse (porodične i individualne)
-da pruži prilike da sagledaju svoje ponašanje iz druge perspektive
-da ponudi roditeljima primer, kroz terapijski odnos, jasnog i funkcionalnog odnosa
-da omogući da terapija bude sigurno mesto gde mogu promišljati i vežbati nove oblike ponašanja.
Svaka porodica prolazi kroz krizne periode u različitim fazama životnih ciklusa. Psihoterapija nije samo vid podrške u jednom, konkretnom slučaju, koji je motivisao roditelje da se obrate za podršku i savet. Tokom terapije uvek izdvajam kao poruku roditelju da je sadašnji terapijski proces njihov zalog za budućnost, da uče decu da je poželjno potražiti podršku kada im zatreba i na koji način to mogu da urade. Iz mog iskustva, najveća dobit od psihoterapije koju roditelji navode je doživljaj kompetentnosti i vere u sopstvene potencijale i potencijale svoje porodice. Po meni su to najsnažnije super moći za porodicu koje jedan roditelj može da poseduje.
Marija Tomašević Zvizdić
psiholog i sistemski porodični psihoterapeut